Snoviđenja
Oči sklopih i ugledah nju,
opet sanjah da je ona tu.
Usnuh da mi u zagrljaj kroči,
ljubav svoju da mi opet toči,
da me opet kao nekad ljubi,
u poljupcu mome da se opet gubi.
Željasmo se kao prvog dana,
kad se rodi ljubav bogomdana.
Sve do trena kad otvorih oči
i od tuge iz postelje skoči’,
shvaćajući da sam samo snio,
da u javi nisam s njome bio,
da je ona vječni sanak snila,
mene ovdje sama ostavila,
pa tad htjedoh da me nema više,
da mi duša za njom ne uzdiše.
© Ante Gune Čulina
ODABIR KATEGORIJE